Novosti

Sabotaža i mržnja: šta ljudi imaju protiv biciklista?


Biciklizam se razvio više nego ikad u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali je isprovocirao otrovnu odmazdu. Skorašnji incidenti koji uključuju čiode razbacane na putu i žice u visini vrata razapete preko biciklističkih staza su podigle satanizaciju mangupa u likri na potpuno novi nivo.

Alek Džejms je 14. juna 2015. uzeo učešće u Velotonu Velsa, 150 kilometara dugoj masovnoj biciklističkoj vožni a zatvorenim putevima kroz sela blizu Kardifa. Dvadesetosmogodišnji novinar, oduševljeni biciklista, pozvao je neke prijatelje iz Londona i sa ponosom je hteo da pokaže predeo u kome je odrastao.

Međutim dan se za njega završio prerano. “Išao sam oko 50 kilometara, na brzom potezu niz brdo i video sam jednog od vozača iz moje grupe kako pada”, kaže Džejms. “Pomerio sam se da ga izbegnem i počeo da usporavam. Onda mi je eksplodirala prednja guma i preturio sam se. Kotrljao sam se sa biciklom par jardi, udario glavu, polomio kacigu. Išao sam oko 50 kilometara na sat. Imam duboke oderotine na nozi. Nisam mogao normalno da hodam nedelju dana.”

Nakon što je uspeo da se pridigne na noge, Džejms je našao čiodu u prednjoj gumi, a zatim je video gomilu sličnih razbacanih po putu, na mestu po svemu sudeći namerno odabranom da izazove najviše opasnosti.

Noć pre ovoga, policija u Brajtonu izdala je upozorenje o žicama razapetim među drvećem na popularnoj biciklističkoj ruti kroz šumu, pominjući da su dve takve opasne situacije uočene u prethodnim danima. Nedelju dana kasnije, u Dorsetu, biciklista je zadobio posekotine nakon što je zakačio 15 niti ribolovačkog najlona raširenih na biciklističkoj stazi u parku. 23. juna, brdski biciklisti u Kanoku, Stafordšajr, postavili su na Twitteru fotografije žica postavljenih u visini vrata na biciklističkoj ruti.

Iste nedelje, nekoliko biciklista koji su uzeli učešće u drumskoj trci 70. godišnjice Redhil biciklističkog kluba na sporednim putevima Suri sela, pretrpeli su bušenja guma nakon što su čiode razbacane duž rute. Niko nije bio povređen, ali je u pitanju bila čista sreća, kaže Adrian Veb, predsednik kluba: “Možete da zamislite koliko može biti opasno kada imate peloton sa 80 ljudi i nekome se guma neočekivano probuši. Ovi momci imaju glatke gume izrazito jako napumpane za trku – sva je prilika da guma može da eksplodira. Kada vozač padne, postoji šansa za masovno nagomilavanje.”

Ovakvi incidenti ostaju retki i takve fizičke pretnje biciklistima su minorne u poređenju sa opasnostima od drugih vozila, naročito šlepera. Jedan od mnogih paradoksalnih elemenata bicikliranja u Britaniji je da je daleko sigurnije od onoga što ljudi misle – brojne studije su pokazale da je da je verovatnije produžavanje životnog veka kroz fizičku povećanu aktivnost nego skraćenje – ali je i daleko opasnije nego što bi trebalo biti.

Godišnja državna statistika o žrtvama na putevima za 2014, objavljena prošle godine, pokazuje da broj teško povređenih biciklista raste za 8.2% u odnosu na prošlu godinu, što je više nego rast broja biciklista. U Londonu, naročito, fokus je na opasnosti koju predstavljaju teretnjaci, naročito građevinski kamioni. 24. juna, hiljade biciklista u protestu je blokiralo raskrsnicu na Benku do zaustavljanja nakon što je 26-godišnju konsultantkinju Jing Tao pregazio kamion istovarivač dva dana ranije. Ona je bila osmi stradali biciklista u gradu u 2015, od kojih je sedam stradalo u nezgodama sa teretnjacima, a od kojih su šest žrtava bile žene.

Još jedan paradoks je da čak i kada gradovi kao što su London i Bristol konačno grade odvojene biciklističke trake, provereno najbolje načine da se spreče takva stradanja, ton debate oko biciklizma postaje polarizovaniji i otrovniji nego ikad. Neki zagovarači brinu da su incidenti sa sabotažama povezani sa javnim i medijskim govorom u kome su biciklisti demonizovani kao anarhistični kršioci zakona i samozadovoljne, neduhovite ubice zabave, kobasičaste butke utegnute u ružnu DayGlo likru. 

Debatu o bicikliranju povremeno porede sa tretmanom takozvanih društvenih vangrupa, sudeći prema doktoru Ianu Vokeru, psihologu na Bat Univerzitetu. Jedan od njegovih eksperimenata je istraživao odnos prema biciklistima koji voze po gradu u kome živi, koristeći dugu smeđu periku sa elektronskim daljinomerom postavljenim na njegov bicikl, kako bi ustanovio da li vozači daju biciklistkinjama više prostora pri preticanju nego muškarcima. Oni su to činili, čak i kada je “žena” bila visoka oko 1,80 m i, za vozače koji bi slučajno pogledali u retrovizor, iznenađujuće dlakava.

“Ono što vidimo u diskursu prema biciklizmu je apsolutni klasik 60ih i 70ih društvene psihologije predrasuda”, objašnjava. “U pitanju su tačno one stvari koje su korišćene prema manjinskim etničkim grupama i sličnim – pregeneralizacija negativnih osobina, umanjeno predstavljanje negativnog ponašanja sopstvene grupe, slične stvari. U pitanju je školski primer predrasudnog ponašanja.”

Ovo se sprovodi i u medijima, na televiziji u radiju i, najzaraznije, preko društvenih mreža i komentara na internet sajtovima. U Dejli mejlovoj prošlonedeljnoj priči povodom Jingine smrti, najpreporučeniji čitalački komentar dok nije bio izbrisan bio je: “Zašto ne zabraniti bicikliste? Oni ne plaćaju takse za puteve.”

To je naročito prožimajuća poenta, i to upravo ona koja ignoriše činjenicu da je “putna taksa” – automobilski orijentisan prihod iz koga se finansira izgradnja magistralnih puteva – je ukinuta još 1937. Akcize za automobile, njihova zamena, zasnovane su na emisijama, što znači da biciklisti, kada bi podlegali ovoj taksi, bi svakako bili ocenjeni nulom.

Ostali komentari vode se pretpostavkom da se takve smrti svakako dešavaju usled kršenja zakona od strane biciklista i izdvajaju izletanje na crvenim svetlima. Ponovo, ne izdržava proveru. Analiza policijske statistike pokazuje da je propust da se zaustavi na crvenom svetlu zapravo bio faktor u svega 2% ozbiljnih biciklističkih nezgoda koji uključuju odrasle; nasuprot tome, vozači snose krivicu za oko dve trećine istih.

Kršenje zakona je jedna od poteškoća debate za bicikliste. Prosečni ljudi na biciklu neće bez sumnje kršiti zakon ništa manje nego njihov takmac u automobilu. Ipak, kada oni to urade očiglednije je i manje normalno. Ljudi primećuju biciklistu koji pedalira na crveno svetlo, dok pritom prekoračenje brzine – što 80% vozača priznaje da radi svakodnevno – je često ignorisano, uprkos daleko većoj ceni u ljudskim životima koje ono uzrokuje.

Kris Bordman, olimpijski šampion u velodromskom biciklizmu koji je sada savetnik za biciklističke politike u British Cycling-u, priseća se gostovanja u skorašnjoj epizodi emisije BBC radija 4 “Ti i tvoj” gde je diskutovao da li bi biciklisti trebalo da imaju obavezno osiguranje, diskusija izazvana delom incidentom gde biciklista koji vozi trotoarom naleti na malo dete. Ovoj pretpostavci fali kontekst, kako ističe Bordman: “Kada stavite u perspektivu, gde je 36 ljudi stradalo na trotoarima od strane vozača automobila, autobusa i teretnjaka svake godine – a to je samo na trotoarima – naspram situacije gde je oko jedna u tri godine od bicikliste. Sumanuto je da je program čak i započet. Niko izgleda ne oseća potrebu da razmotri ikakve činjenice.”

Bilo gde drugde proteklih godina gotovo da nije postojao bilo kakav pokušaj balansiranja, čak i u generalno treznim delovima medija. Nekoliko godina pre nego što je iko i razmišljao o razvlačenju žice kroz brajtonsku šumu, kolumnista Tajmsa Matju Paris u polu-šali je zagovarao sličnu ideju u delu naslovljenom “Ko je mangup i zaslužuje da bude obezglavljen?”

U novembru 2013, Spektator je kao naslovnu priču prenosio dugo džangrizanje Roda Lidla o biciklistima, opisujući ih kao preosetljive prekršioce zakona koji namerno zadržavaju saobraćaj dok nose “pompezne male špicasce plastične šešire”. Čak je i Obzerver objavio članak u aprilu iste godine od strane redovnog kolumniste, Kevina MekKene, nazivajući bicikliste pošasću, upotpunjeno šalama o srednjeklasnim kicošima na biciklima i njihovim “kus kus ručkovima za poneti”.

BBC Radio Kent je, u međuvremenu, vodio šou sa telefonskim uključenjima na temu bezbednosti u saobraćaju pod sloganom: “Da li bi bicikliste trebalo proterati iz gradova?”

Skorašnji obrt u narativu je ideja o dvotočkaškom i četvorotočkaškom “ratu” na putevima, tipično ilustrovanim dramatičnim snimcima sa biciklističkih kamera sa kaciga. “Mnogi izlivi gneva na putevima su izazvani tekućim ratom između motorista i biciklista”, eksplodiralo je u promotivnom tvitu protekle nedelje ITV’s jutarnjeg programa. “Na čijoj ste strani?”

Bordman odbacuje takva poređenja, ponajviše jer su biciklisti i vozači često jedni te isti ljudi – podaci Britiš sajklinga pokazuju da 90% članstva takođe poseduje i automobil.

“Imate 2% ranjivih korisnika puteva naspram 98% onih u dve tone čelika”, Bordman govori. “Kako možete uopšte imati rat? To se pre može nazvati masakrom. Šta biciklista uopšte može da uradi nekome ko je u automobilu?”

On je, ipak, svestan povezivanja ovog medijskog nastupa sa svešću o povećanim napadima i sabotažama uperenih protiv biciklista: “Postoji oko 250.000 napada na ulicama godišnje. Ako ćemo da optužujemo druge ljude da vade stvari iz konteksta, mi ne bismo trebali to da radimo. Uvek će biti idiota i ljudi koji su zli ili prosto glupi.”

Drugi pominju da ipak vide nagoveštaj veze, makar lokalno. Mark Strong, konsultant prevoza i biciklistički zagovarač iz Brajtona, tvrdi da je debata o biciklima u njegovom gradu postala veoma otrovna neposredno pre incidenata sa žičanim zamkama, delimično potpaljena skorašnjim predstavljanjem novih biciklističkih traka i restrikcija parkinga zeleno predvođenim većem.

“Postoji element legitimizacije nenaklonosti prema biciklistima od strane štampe i političara”, navodi. “Gotovo da je zvanično podržan imidž antibicikliste. A za svakoga ko misli da je sada OK vikati na biciklistu, na kraju ledenog brega biće neko ko misli da je OK razvući žicu preko biciklističke staze.”

Rejčel Aldred, sociološkinja Univerziteta u Vestminsteru koja proučava probleme u prevozu, tvrdi da Britanski biciklisti pate, jer za razliku od zemalja kao što su Holandija i Danska, bicikli su viđeni kao neozbiljni, u poređenju sa ozbiljnim, odraslim poslom vožnje automobila. Ona kaže: “To je kao da radite nešto što ne bi trebalo da radite na putu, gotovo kao da se igrate na ulici i ometate saobraćaj, kao da ste dete. Tu je takođe i taj dvostruki način stigmatizacije biciklista – istorijski gledano to je prepoznato kao nešto za ljude koji nisu imali izbora, ali sada se prepoznaje kao nešto za ljude koji imaju izbora. To je dokolica ili igra koju ne bi trebalo sprovoditi na neprimerenom mestu.”

Aldredova je takođe izučavala okruženje sa kojim se biciklisti susreću na putu i njeni nalazi su alarmantni. U toj pionirskoj studiji objavljenoj ovog meseca ona nalazi da biciklisti iskuse u proseku jedan “veoma zastrašujuć” incident koji uključuje drugog učesnika u saobraćaju nedeljno. Žene koje voze bicikl trpe nesrazmerno više, prema njenom mišljenju zato što su vozači manje strpljivi sa njihovom manjom prosečnom brzinom.

Da li otrovni antibiciklistički komentari u novinama i društvenim medijima doprinose ovakvom okruženju na putevima? Nemoguće je dokazati. Neki pak veruju da je to slučaj. “Bio bih veoma iznenađen da se to ne dešava”, kaže Voker. “Prihvatljivo je sedeti u pabu i govoriti stvari poput: “Prokleti biciklisti, trebalo bi ih oterati sa puteva” ili pisati stvari koje su, doslovno, poziv na ubistvo. To ne možete raditi sa ostalim grupama.”

Tokom 2013, Voker je predvodio studiju u kojoj je slao saradnika na put u različitoj garderobi, sa daljinomerom kojim je merio rastojanje koje su vozači davali prilikom preticanja. Četiri odela su mu davala izgled bicikliste različitog iskustva, od kojih su tri imala reflektujuće prsluke sa porukama. Na jednoj je pisalo: “Biciklista početnik: obiđi polako”. Na drugoj: “Budite ljubazni: molim usporite”. Na kraju: “Policija: biciklista kamerman”.

Podaci za 5.700 preticanja pokazali su da je samo jedno odelo napravilo vrednu razliku u ponašanju vozača: ona na kojoj piše “policija”. Ovde, prosečno rastojanje pri preticanju je bilo primetno veće, dok je broj vozila koja su prolazila veoma blizu bio znatno smanjen. Spram toga, prsluk na kome stoji “ljubazno” je doneo gotovo duplo više opasnih preticanja.

Lekcija deluje jasna: vozači su savršeno u stanju da razlikuju različite vrste ljudi koji voze bicikl i da pročitaju poruke. Ali pre nego da prilagode svoje ponašanje očiglednoj ranjivosti bicikliste, pravi okidač za propisnu brigu je verovatnoća zakonske sakcije.

Da li će se stvari promeniti? Biciklistički zagovarači se nadaju da će Londonska nova mreža odvojenih biciklističkih “supermagistrala” koje se upravo grade povećati broj biciklista i dati primer drugim gradovima. Biciklizam kao svakodnevni prevoz i biciklisti čiji je napredak odvojen od napretka motornih vozila će, nadaju se, izvući otrov iz polemike.

Takva zapetljana razmatranja ostaju daleko od razmišljanja Džejmsa, koji se vratio na posao i ponovo na bicikl, iako sa ožiljkom u obliku pedale na preponi od njegovog veoma brzog pada u Južnom Velsu: “Bio je to najgori biciklistički sudar koji sam imao, a ono što najviše uznemirava je da uopšte nije bilo do mene. Izopačeno, baš sam imao sreće sa povredama koje sam preživeo. Ako se ovakvi vidovi sabotaže nastave, neko će poginuti.”

Izvor: Sabotage and hatred: what have people got against cyclists? (The Guardian)
Autor: Peter Walker

Slične vesti

categoryNovosti

NSBI učestvovala na stručnom skupu o bezbednosti biciklista

13.11.2023.
Autor: Novosadska Biciklistička Inicijativa

Predstavnici Novosadske biciklističke inicijative, predsednik udruženja Marko Mazalica i predsednik skupštine udruženja Nikola Veselinović, učestvovali su na stručnom skupu o bezbednosti biciklista, motociklista i traktorista pod nazivom “Vozi bezbedno-poštuj propise”…

tag bezbednost
Saznaj više
categoryDogađaji

Evropska nedelja mobilnosti – Bici radionica

14.09.2022.
Autor: Marko Mazalica

16. septembra, počinje već tradicionalna Evropska nedelja mobilnosti, nedelja tokom koje mnogi evropski gradovi podstiču svoje građane da u svrhu smanjenja zagađenja i globalnog zagrevanja, koriste alternativne vrste prevoza. Kao…

tag evropska nedelja mobilnosti radionica
Saznaj više
categoryNovosti

Dugo očekivana staza između Detelinare i Novog naselja

28.11.2022.
Autor: Novosadska Biciklistička Inicijativa

Posle lepog letnjeg perioda i mnoštva radova na rekonstrukcijama biciklističkih staza, usledila je kraća pauza u građevinskom sektoru. Međutim, pre nekoliko dana nas je iznenadila jedna lepa vest – spaja…

tag infrastruktura
Saznaj više