Novosti

Biciklisti vedri i srećni ljudi


Kao i većini dece, i meni su san i želja bili da učinim nešto značajno, dobro i veliko po čemu bih ostao upamćen. Naravno, u mašti je to uvek kreirano spektakularno, po uzoru na superheroje koji se pojave iznenada, reše probleme svojim super moćima i nestanu misteriozno kao što su se i pojavili. Složićete se da sve ovo nema mnogo veze sa realnim životom. Svi smo mi isti ili barem slični u manjoj ili većoj meri, a najveća razlika proističe iz naše spremnosti da se odreknemo mnogih stvari zarad tog višeg cilja, odnosno iz spremnosti da uložimo mnogo vremena za samousavršavanje. Dakle, super moći možemo da zaboravimo i da prionemo na posao.

Pod pritiskom obaveza koje nam savremeni tempo života nameće godine prolaze, a mnogi ne stignu ni na kratko da se zaustave, preispitaju, razmisle, a kamoli da se osvrnu za sobom. Oni samo vijaju nedostižnu šargarepu na kraju štapa.

Na sreću, u predasima koje mi život pruži uspem da pronađem vremena kako za uživanje, tako i za osvrtanje. Odavno sam shvatio da neću ništa postići zahvaljujući super moćima, ali tek nedavno sam shvatio da svaki dan radim na ispunjenju dečačkog sna. Sreća mi se osmehnula kada mi je život pružio priliku da radim sa mladima u srednjoj školi. Imam tu čast da dam doprinos društvu tako što ću u saradnji sa kolegama profesorima mladim naraštajima ukazivati na pravi put. Na tom putu ih ne mogu voditi, ali mogu da se potrudim i da dam sve od sebe da im budem uzor svojim likom, delom, ponašanjem i pojavom.

Kao i svaki poziv i prosvetarski ima svoje teškoće, muke i probleme. Kada nastupe takvi trenuci, kolege mi često postave pitanje kako uspevam da ostanem staložen i smiren, a često i da zadržim osmeh na licu. To bar nije velika mudrost niti tajna i vrlo rado pričam na tu temu.

Na posao (kao i na sva druga mesta)  dolazim biciklom kad god je to moguće. Stalno sam u pokretu (cirkulišem poput energije u prirodi), usput srećem ljude, zaustavim se, razmenimo nekoliko srdačnih reči, što je mnogo prijatnije i toplije nego svirnuti ili mahnuti kroz prozor automobila ili autobusa. Svuda stižem u vrlo kratkom vremenskom roku, a do najudaljenije destinacije u gradu za oko 30 do 40 minuta. Brzinu i tempo sam određujem, ne gubim vreme čekajući prevoz, semafore i raskrčenje saobraćajnih gužvi – uvek postoji alternativni put. Primetio sam i to da se mnogi ljudi neprekidno žale. Kad nemaju na koga, tu su stare dobre vremenske (ne)prilike koje ih nikad neće izneveriti. Jednom im je toplo, drugi put im je hladno, onda im smetaju vetar, sunce, kiša itd. Vremenom sam se navikao, čak i zavoleo vožnju po kiši (doduše koštalo me je nekoliko hiljada dinara da nabavim kvalitetnu vodootpornu odeću). Ko nije bio tužan ne može da zna ni šta je sreća. Ko ne nauči da balansira između sreće i tuge nije u stanju da uživa ni u lepom danu, a o  kišnom i da ne govorimo. „Poliva kiša al’ to joj je zanat” kaže poznata pesma, ali to nije, niti sme da bude razog da nam upropasti dan ili čak više njih u nizu. Dakle, stvar je u nama samima i u načinu na koji poimamo svet oko sebe. Kod kolega i učenika koji poštuju bicikl kao prevozno sredstvo zapazio sam slična ili ista shvatanja i poglede na svet. Vedrina u njihovim pogledima, dobro raspoloženje i osmesi na njihovim licima potvrđuju da nisam jedini. Prema tome, definitvno ima nešto u vožnji bicikla što bicikliste određuje kao vedre i pozitivne osobe. Učenici biciklisti često su aktivniji na času, što može da preraste u problem ukoliko se ne usmere pravilno. Za mene je to samo još jedan dokaz da vožnja bicikla ima pozitivan učinak na funkcionisanje mentalno-fizičkog sklopa svakog pojedinca.

Kada je sve ovo uzeto u obzir, škola je u saradnji sa organizacijom Inženjeri zaštite životne sredine 2012. godine izradila kapije od starih ramova bicikala. Benefit je višestruka. Pored promovisanja škole kroz kreativno delo njenih đaka, podizanja ekološke svesti o važnosti reciklaže, kapija od starih ramova dvotočkaša sugeriše na korišćenje bicikla kao ekonomičnog, zdravog i ekološkog vida prevoza. Takođe, u svrhu popularizacije biciklizma kao načina prevoza u urbanim sredinama (takođe u okviru saradnje sa Inženjerima zaštite životne sredine) postavljeni su i držači za bicikle od starih ramova, kao još jedan vid kreativnog učeničkog izražavanja. Držači su postavljeni na mesto zaštićeno od kiše i nalaze se pod školskim video nadzorom. Sigurno ste se do sada zapitali koja je to škola u pitanju, a odgovor je Škola za dizajn „Bogdan Šuput” na Detelinari.

Kad razmislim, svaki  put zaključim da ostvarujem svoj dečački san. Tim putem sam krenuo onog momenta kad sam shvatio da čovek mora da se razvija dok je živ (u nekom momentu fizički razvoj se zaustavi dok intelektualni razvoj jedino smrt može da zaustavi). Malo po malo počeo sam da menjam sebe. Neke svoje navike i osobine postepeno sam menjao boljima. Usvajao sam pozitivan način mišljenja*, a vožnja bicikla mi je u tome puno pomogla.

*Pozitivan način mišljenja – ŽELIM da mi se desi LEPO i LEPO, umesto NE želim da mi se desi LOŠE i LOŠE.

Što pre shvatite da ostvarivanje snova nije akcija za super moći preko noći, nego cilj kome se teži, ceo život bićete u stanju da učinite nešto što će Vas i druge učiniti srećnima. Shvatićete i da slava, čuvenost i materijalno bogatstvo kao cilj u životu ne mogu doneti dugotrajnu i istinsku sreću. Najteže je učiniti prvi korak. Ma koliko on bio mali i ma koliko delovao nebitno on jeste najvažniji i najteži. Na njega se dalje lako nadovezuju svi ostali koraci. Težina prvog koraka ogleda se u tome da je najteže promeniti sebe. 

Drago mi je da uspevam da preduzmem mere kojima kontrolišem svoje vreme i da se držim svoje „biciklističke staze” koliko god je to danas moguće. Nemam predstavu gde bi me odvelo da pratim nametnutu šargarepu, niti ko tim štapom upravlja. Da budem iskren ni ne marim mnogo, dovoljna mi je svoja šargarepa na kraju kormana kojim lično upravljam. Imam mogućnost da gricnem od šargarepe kad god to poželim (zapravo imamo je svi, ali mnogi nisu toga svesni). Saznanje da upravljam bar delom svog života budi sreću u meni i daje mi dovoljno volje, snage i želje da ideju o uzimanju kormana u svoje ruke podelim sa drugima kako bi i oni shvatili da je sreća tu i da samo treba pružiti ruke i prihvatiti se kormana.

Ja sam odabrao da budem srećan što na trnju rastu ruže. A Vi?

Slične vesti

categoryNovosti

Prvi put otkazana novosadska Kritična masa

25.05.2023.
Autor: Novosadska Biciklistička Inicijativa

Poznatu novosadsku biciklističku vožnju najavljenu za subotu 27. maj, otkazujemo prvi put od početka održavanja 2012. godine. Kritična masa okuplja redovno više stotina svakodnevnih biciklista i tema ove vožnje trebalo…

tag kritična masa bezbednost
Saznaj više
categoryDogađaji

Kritična masa: popravite staze

09.01.2018.
Autor: Novosadska Biciklistička Inicijativa

Prepoznatljiva novosadska biciklistička vožnja „Kritična masa“ ovog meseca biće posvećena oštećenim biciklističkim stazama. Sa temom „Popravite staze“ biciklisti apeluju na potrebu da biciklističke staze budu u ispravnom stanju i da…

tag kritična masa infrastruktura
Saznaj više
categoryNovosti

U Evropi spuštanje brzine u naseljima na 30 km/h

28.10.2020.
Autor: Novosadska Biciklistička Inicijativa

Prema predlogu koji je izašao iz Predstavničkog doma Kraljevine Holandije, trenutno dozvoljena maksimalna brzina u naseljima od 50 km/h biće smanjena na 30 km/h, a istim putem ide i Kraljevina Španija. Cilj…

tag brzina infrastruktura
Saznaj više